Rano kršćansko središte

Kralj Abgar drži sliku Edese.
Vidi također: Škola Edese i Rani centri kršćanstva § Mezopotamija i Partsko Carstvo
Točan datum uvođenja kršćanstva u Edesu nije poznat. Međutim, nema sumnje da se kršćanstvo već prije 190. godine naše ere snažno proširilo unutar Edese i njezine okolice te da se ubrzo nakon toga kraljevska kuća pridružila crkvi.

Prema legendi koju je prvi izvijestio Euzebije u četvrtom stoljeću, kralja Abgara V. obratio je Tadej iz Edese, koji je bio jedan od sedamdeset i dva učenika, poslanih k njemu od "Jude, koji se također zove Toma". Međutim, razni izvori potvrđuju da je Abgar koji je prihvatio kršćansku vjeru bio Abgar IX. Pod njim je kršćanstvo postalo službena religija kraljevstva.

Naslijedio ga je Aggai, a zatim Sveti Mari, kojeg je oko 200. godine zaredio Serapion iz Antiohije. Odatle nam u drugom stoljeću dolazi poznata Pešitta, ili sirijski prijevod Starog zavjeta; također Tatijanov Diatessaron, koji je sastavljen oko 172. godine i bio u uobičajenoj upotrebi sve dok Rabula, biskup Edese (412–435), nije zabranio njegovu upotrebu. Među slavnim učenicima Škole Edese, Bardaisan (154–222), školski kolega Abgara IX., zaslužuje posebno priznanje za svoju ulogu u stvaranju kršćanske religijske poezije, a njegovo učenje nastavio je njegov sin Harmonius i njegovi učenici.

Kršćanski sabor održan je u Edesi već 197. godine. Godine 201. grad je opustošen velikom poplavom, a kršćanska crkva je uništena. Godine 232. relikvije apostola Tome donesene su iz Mylaporea, Indija, prilikom čega su napisani njegovi sirijski Djelovi. Pod rimskom dominacijom mnogi su mučenici stradali u Edesi: Šarbel i Barsamja, pod Decijem; sv. Gûrja, Šâmôna, Habib i drugi pod Dioklecijanom. U međuvremenu su kršćanski svećenici iz Edese evangelizirali istočnu Mezopotamiju i Perziju te osnovali prve Crkve u Sasanidskom Carstvu. Atillâtîâ, biskup Edese, sudjelovao je na Prvom saboru u Niceji (325). Peregrinatio Silviae (ili Etheriae) daje prikaz brojnih svetišta u Edesi oko 388. godine.

Kao metropola Osroene, Edessa je imala jedanaest sufraganskih sjedišta. Michel Le Quien spominje trideset pet biskupa Edese, ali njegov popis je nepotpun.

Čini se da je istočno pravoslavno episkopatstvo nestalo nakon 11. stoljeća. Od njegovih jakobitskih biskupa, dvadeset i devet spominje Le Quien (II, 1429 sqq.), mnoge druge u Revue de l'Orient chrétien (VI, 195), neke u Zeitschrift der deutschen morgenländischen Gesellschaft (1899), 261 sqq. Štoviše, kaže se da su nestorijanski biskupi boravili u Edesi već u 6. stoljeću.