Hamurabijev zakonik je babilonski pravni tekst sastavljen između 1755. i 1750. pr. Kr. To je najduži, najbolje organizirani i najbolje očuvani pravni tekst iz drevnog Bliskog istoka. Napisan je na starobabilonskom dijalektu akadskog jezika, navodno od strane Hamurabija, šestog kralja Prve babilonske dinastije. Primarni primjerak teksta je urezan na bazaltnu stelu visoku 2,25 m.

Stela je ponovno otkrivena 1901. na lokalitetu Suza u današnjem Iranu, gdje je bila odnesena kao plijen šest stotina godina nakon svog nastanka. Tekst su kopirali i proučavali mezopotamski pisari više od tisućljeća. Stela se sada nalazi u muzeju Louvre.

Na vrhu stele nalazi se reljefna slika Hamurabija s Šamašem, babilonskim bogom sunca i pravde. Ispod reljefa nalazi se oko 4.130 redaka klinastog pisma: jedna petina sadrži prolog i epilog u poetskom stilu, dok preostale četiri petine sadrže ono što se općenito naziva zakonima. U prologu, Hamurabi tvrdi da mu je vlast dodijeljena od bogova "kako bi spriječio da jaki tlače slabe". Zakoni su kazuistički, izraženi kao uvjetne rečenice "ako... onda". Njihov opseg je širok, uključujući, na primjer, kazneno pravo, obiteljsko pravo, imovinsko pravo i trgovačko pravo.

Moderni znanstvenici reagirali su na Zakonik s divljenjem zbog njegove percipirane pravednosti i poštovanja prema vladavini prava, kao i zbog složenosti starobabilonskog društva. Također je bilo mnogo rasprava o njegovom utjecaju na Mojsijev zakon. Znanstvenici su brzo identificirali lex talionis—princip "oko za oko"—koji je temeljio obje zbirke. Rasprava među asiriolozima od tada se usredotočila na nekoliko aspekata Zakonika: njegovu svrhu, temeljne principe, jezik i odnos prema ranijim i kasnijim pravnim zbirkama.

Unatoč nesigurnosti oko ovih pitanja, Hamurabi se izvan asiriologije smatra važnom figurom u povijesti prava, a dokument pravim pravnim kodeksom. Američki Kapitol ima reljefni portret Hamurabija uz portrete drugih povijesnih zakonodavaca. Postoje replike stele u brojnim institucijama, uključujući sjedište Ujedinjenih naroda u New Yorku i Pergamonski muzej u Berlinu.

Wikipedia