Jeremija – hrabar čovjek

Da bismo razumjeli Jeremiju, moramo razumjeti njegov narod, njegovu poruku i njegove probleme. Ima mnogo važnih poruka za svoje pokoljenje i žestoko ih upozorava na nadolazeću propast. U usporedbi s Izaijom, međutim, nudi malo nade za buduću obnovu. U njegovo vrijeme, osobito nakon Josijine smrti, sud je neizbježan. U nastojanju da svoje pokoljenje vrati Bogu, Jeremija se uglavnom usredotočuje na probleme svog vremena. Jeremija, koji je tijekom četrdeset godina nacionalnog postojanja Judeje kao kraljevine donosio narodu važne poruke, govori o svojim osobnim iskustvima više nego bilo koji drugi prorok Starog zavjeta.

Četrdeset godina službe

Otprilike u vrijeme kada Manase najavljuje rođenje prijestolonasljednika Josije, Jeremijino rođenje u Anatotu praktički prolazi nezapaženo. Jeremija je odrastao u selu četrdeset i pet kilometara sjeveroistočno od prijestolnice i stoga je dobro upoznat s događajima koji su potresli Jeruzalem.

Josija je postao kralj sa osam godina, nakon što je Amon ubijen (640. pr. Kr.). Tijekom osam godina, šesnaestogodišnji kralj jasno je pokazivao brigu za poslušnost Bogu. Nakon još četiri godine, Josija je poduzeo prve pozitivne korake za čišćenje naroda od idolopoklonstva. U Jeruzalemu i drugim gradovima od Simeona na jugu do Naftalija na sjeveru uništeni su svetišta i oltari za strane bogove. Kao mladić još ispod dvadeset godina, Josija je u svojoj svećeničkoj kući čuo mnoge razgovore o vjerskom žaru novog kralja.

Tijekom ove opće reforme, oko 627. pr. Kr., Jeremija je pozvan na proročku službu. Prva glava ne bilježi gdje se tada nalazio niti kako je pozvan. Za razliku od veličanstvene vizije Izaije ili temeljite i detaljne proročanske službe Ezekiela, Jeremijino pozivanje ističe se svojom jednostavnošću. Ipak, Jeremija je bio dobro svjestan da ga je Bog pozvao da bude prorok. Ovo pozivanje potvrđeno je u dvije jednostavne vizije. Bademova grana simbolizirala je sigurnost ispunjenja proročke riječi, a kipući lonac ilustrirao je prirodu njegove poruke. Jeremija je shvatio da će se suočiti s jakim protivljenjem, ali mu je Bog također obećao da će mu dati snagu da odbije svaki napad i da će ga spasiti u slučaju opasnosti.

296 Stari zavjet govori

VII.

Tablica JEREMIJINOG VREMENA

650 — približna godina Jeremijina rođenja

648 — Josijino rođenje

641 — Amonovo stupanje na Davidov prijestol

640 — Josijino stupanje na prijestol

632 — Josija počinje tražiti Boga

628 — Josija započinje reformu

627 — Jeremijino pozivanje na proročku službu

626 — Nebukadnezarovo stupanje na babilonski prijestol

622 — pronađena knjiga zakona u hramu - proslava Pashe

612 — pad Ninive

610 — Haran zauzet od Babilonaca

609 — Josija ubijen - tro-mjesečna vladavina Jehoahaza Asirsko-egipatska vojska napušta opsadu Harana i seli se u Karkemiš Jehojakim zamjenjuje Jehoahaza u Judi

605 — početkom godine Egipćani iz Karkemiša kod Quramatija poražavaju Babilonce Babilonci u odlučnoj bici poražavaju Egipćane kod Karkemiša prvi progon Jude - Jehojakim polaže zakletvu vjernosti Babilonu Nebukadnezarovo stupanje na babilonski prijestol

601 — neodlučna bitka Babilonaca i Egipćana

598 — smrt Jehojakima - opsada Jeruzalema

597 — nakon tro-mjesečne vladavine Jehojakin zarobljen drugi progon - Zedekija kralj

588 — 15. siječnja počinje opsada Jeruzalema stupanje Aprija na egipatski prijestol

586 — 19. srpnja Babilonci ulaze u Jeruzalem 15. kolovoza hram je spaljen Gedalija ubijen - migracija u Egipat

19. Glava 297

Iz prvih osamnaest godina (627-609) Jeremijine službe malo saznajemo iz biblijskih zapisa. Ni prorok sam ni suvremeni povjesničari ne spominju je li javno sudjelovao u Josijinoj reformi, koja je započela 628. i kulminirala Pasjom 622. Kada je knjiga zakona pronađena u hramu, nije je tumačio Jeremija, nego proročica Hulda. Međutim, iz jednostavne tvrdnje da je Jeremija oplakivao Josijinu smrt 609. [2Ljet 35:25 ] i iz zajedničkog interesa za religiju proroka i kralja, logično možemo pretpostaviti da je Jeremija aktivno podržavao Josijinu reformu.

Teško je točno odrediti u koliko je Jeremijinih proročanstava, zabilježenih u njegovoj knjizi, odraženo Josijino vrijeme. Optužba Izraela za otpadništvo [Jer 2:6] uglavnom se datira u rane godine njegove službe. Iako se mase tada još nisu uključile u nacionalno preporod, vjerojatno je da je tijekom Josijine vladavine Jeremija nailazio na minimalno protivljenje.

Iako su se nacionalni problemi, povezani s asirskim intervencijama u unutarnju judsku politiku, povukli u drugi plan i Juda je uživala iznimnu neovisnost pod Josijom, razvoj događaja u regiji Tigrisa i Eufrata promatran je s napetošću u Jeruzalemu. Optimizam povezan s Josijinom reformom nesumnjivo je ublažio strah da će Babilonci doći na vlast na istoku. Vijest o padu Ninive 612. vjerojatno je u Judi dočekana s oduševljenjem i shvaćena kao kraj asirskih intervencija u judsku politiku. Međutim, strah od uspona asirske moći potaknuo je Josiju da zaustavi Egipćane kod Megida (609. pr. Kr.) i spriječi ih u pomaganju Asircima koji su se povlačili pred napredujućom babilonskom vojskom.

Iznenadna smrt Josije označila je ključnu prekretnicu u događajima za Judu i osobno za Jeremiju. Dok je prorok oplakivao gubitak pobožnog kralja, narod je bačen u vrtlog međunarodnih sukoba. Jehoahaz je vladao samo tri mjeseca i pao u ruke egipatskog Neha. Neho je zatim postavio Jehojakima na Davidov prijestol u Jeruzalemu. Iznenadni preokret događaja ne samo da je ostavio Jeremiju bez političke potpore, nego ga je izložio i nemilosrdnim spletkama otpadničkih vođa koji su uživali Jehojakimovu naklonost.

Najkritičnije godine 609-586 ne mogu se usporediti ni s jednim drugim razdobljem Starog zavjeta. Politički, sunce je zalazilo nad nacionalnom neovisnošću Jude, a međunarodni sukobi, koji su na kraju doveli Jeruzalem do ruševina, bacali su smrtonosne sjene na Judu. U vjerskoj sferi, stari grijesi koje je Josija iskorijenio vratili su se pod Jehoahazom. Nakon Josijina pogreba, kanaanski, egipatski i asirski idoli vraćeni su na svoja stara mjesta. Jeremija je neustrašivo i neumorno upozoravao narod na nadolazeću katastrofu. Međutim, njegov vlastiti narod ga je progonio jer je služio otpadničkoj naciji koju su vodili bezbožni vođe. U usporedbi s neprestanim patnjama i tjeskobom koje je Jeremija podnosio služeći među narodom čija se država raspadala, mučenička smrt bila bi mu olakšanje. Umjesto da slušaju poruku koju im je prorok donio od Boga, ljudi su progonili proroka.

298 Stari zavjet govori

Juda je bila pogođena krizom za krizom dok nije gotovo dovedena do propasti, ali nitko nije obraćao pažnju na Jeremijina upozorenja. Godina 605. pr. Kr. označila je početak babilonskog progonstva nekih građana Jeruzalema, ali Jehojakim je položio zakletvu vjernosti napadačkim Babiloncima. U egipatsko-babilonskoj borbi, koja je trajala tijekom preostalih godina Jehojakimove vladavine, Jehojakim je napravio kobnu pogrešku: pobunio se protiv Nebukadnezara, ubrzavajući krizu 598-597. Ne samo da je njegova vladavina naglo završila smrću, nego su njegov sin Jehojakin i približno deset tisuća vodećih građana Jeruzalema odvedeni u izgnanstvo. Grad je zadržao samo privid nacionalnog postojanja jer je vlast bila u rukama nižih društvenih slojeva koje je vodio lutkarski kralj Zedekija.

Vjerska i politička borba nastavila se još deset godina, a nacionalne nade Jude su se raspadale. Iako je se Zedekija povremeno zanimao za Jeremijine savjete, uglavnom je popuštao pritisku proegipatske stranke u Jeruzalemu, koja je zagovarala pobunu protiv Nebukadnezara. Tako je Jeremija patio zajedno s narodom tijekom posljednje opsade Jeruzalema. Vjerni prorok vidio je svojim očima ispunjenje proročanstava koja su prije njega često izgovarali proroci. Nakon četrdeset godina strpljivog upozoravanja, Jeremija je svjedočio okrutnom ishodu: Jeruzalem je ostao u tinjajućim ruševinama, a hram je sravnjen sa zemljom.

Jeremija se suočio s jačim protivljenjem i brojnijim neprijateljima nego bilo koji drugi prorok Starog zavjeta. Primijetite kako je patio zbog poruka koje je prorokovao. Kad je na javnom skupu svećenika i starješina u Dolini Hinnom razbio glinenu posudu, bio je zatvoren u hramovnom dvorištu. Svećenik Pasur ga je tukao i stavio u okove [Jer 19-20]. Drugom prilikom javno je u hramovnom dvorištu objavio da će svetište biti uništeno. Svećenici i proroci ustali su protiv njega u masi i zahtijevali njegovu smrt. Ahikam i drugi knezovi branili su ga i spasili mu život, ali Jehojakim je umjesto toga prolio krv Urije, drugog proroka koji je naviještao istu proročku riječ [Jer 26:1n].

U osobi Hananje Jeremija susreće lažnog proroka [Jer 28]. Jeremija javno nosi drveni jaram, simbol babilonskog progonstva. Hananja mu ga otkida i poriče poruku. Jeremija se privremeno povlači, ali se zatim ponovno pojavljuje kao Božji glasnogovornik. U skladu sa svojom prognozom, Hananja umire do kraja godine.

U Jeruzalemu i među prognanicima u Babilonu drugi proroci su se suprotstavljali Jeremiji i njegovim proročanstvima [Jer 29]. Među njima su bili Ahav i Zedekija, koji su poticali prognanike da se suprotstave Jeremijinim savjetima i da se ne nastane i ne pripremi za sedamdeset godina u izgnanstvu. Jedan od prognanika, Šemaja, čak piše Zefaniji i drugim svećenicima u Jeruzalemu da optuži i zatvori Jeremiju. Drugi odlomci odražavaju protivljenje raznih neimenovanih proroka.

Čak su se i ljudi iz njegovog rodnog mjesta okrenuli protiv Jeremije. To se ogleda u kratkim spomenama u [Jer 11:21-23]. Građani Anatota prijetili su Jeremiji smrću ako ne prestane prorokovati u ime Gospodnje. 19. Glava 299 Konačno, među njegovim neprijateljima bili su i vođe naroda. Među Jeremijinim iskustvima dobro je poznat sukob s Jehojakimom. Jednog dana Jeremija je poslao do